Ukus Dalmacije u nekoliko kapi
- Tekst Viktor Čikeš
- Objavljeno u Blog
Kako godine prolaze, na Jadran sve češće idem u potrazi za izgubljenim podrumskim ukusima, dok su plaže, plivanje, sunčanje i sve drugo što ide uz leto polako postali tek kolateralna korist. A ukusi za kojima tragam, zapravo, nisu sasvim izgubljeni. Samo su se povukli pred nekim novim pravilima i merilima kvaliteta, preživljavajući u ponekom podrumu, drvenoj bačvi ili porodičnoj uspomeni.
Jedan od takvih podruma nalazi se u Barbatu na Rabu, gde Davor Andrić proizvodi vrhunska, višestruko nagrađivana maslinova ulja. Ipak, među njima je i jedno s etiketom Jandraš, za koje savremeni ocenjivači nemaju previše sluha. Istovremeno, upravo to ulje mnogi gosti njegovog restorana, nakon što ga probaju, požele da kupe.
– Moj pokojni tata zvao se Andrija, ali su ga u selu svi zvali Jandraš. Bio je veliki tradicionalista, čuvao je stare običaje i zato sam ovo ulje nazvao po njemu – objašnjava Andrić.
Jandraš je nastao kao još jedan Davorov pokušaj da se od zaborava sačuva ono „kako se nekada radilo“. Pravi se od lokalne sorte oblica, čiji se sasvim zreli, već crni plodovi beru znatno kasnije nego masline namenjene proizvodnji savremenih ekstra devičanskih ulja.
Maslinjaci su rasuti po brdima iznad Barbata, pa sve plodove nije moguće ubrati u jednom danu i odmah preraditi. Nekada su zato ubrane masline stavljane u drvene kace i nalivane morskom vodom. Svakoga dana na prethodno ubrano dodavali su se novi plodovi, a zatim ponovo sipala morska voda.
Na taj način masline su se čuvale do prerade, ali su istovremeno gubile deo karakteristične gorčine. Rezultat je nežno ulje, gotovo bez gorčine i pikantnosti, sasvim drugačije od stila koji se danas najviše ceni na takmičenjima.

Posvečeni čuvar porodične tradiciji, Davor Andrić
– Struka takvo ulje uglavnom ne prepoznaje, ali ovde se ono od pamtiveka radilo upravo tako. To su ukusi koji su nama ostali u sećanju. Jandraš je nezamenjiv uz ribu, jer je za nas nedopustivo da pikantnost i gorčina maslinovog ulja nadvladaju ukus šanpjera ili škampa. O ukusima, naravno, ne bi trebalo raspravljati i svako ima pravo na svoje mišljenje. Ali činjenica je da veliki broj gostiju koji kod nas u restoranu proba različita ulja na kraju želi da kupi baš ovo – kaže Andrić.
Tako je Jandraš već nekoliko godina svojevrstan tajni hit među onima „koji znaju“. A ove godine tom nostalgičnom mozaiku starih dalmatinskih ukusa pridružila se i Andrićeva kvasina – domaće vinsko sirće kakvo se nekada nalazilo gotovo u svakoj kući, a danas ga je, pogotovo u vrhunskom zanatskom izdanju, teško pronaći čak i tamo gde je nastalo.
Kvasina se tradicionalno pravila od crnog grožđa i bila je nezaobilazna u dalmatinskoj i mediteranskoj kuhinji. Njome su se začinjavale salate od pomidora, krastavaca i paprike, koristila se u marinadama za ribu i meso, ali i dodavala gotovim jelima kojima je trebalo malo svežine i živosti.
U dalmatinskim restoranima, međutim, njeno mesto poslednjih decenija gotovo potpuno je zauzeo italijanski balzamiko. Kvasina je tako nestala čak i iz Andrićevog restorana u sklopu hotela Villa Barbat.
– Kao i svi drugi, imali smo svoj vinograd. Bio je to mukotrpan posao, jer se zemlja obrađivala ručno, bez pluga. Uglavnom smo imali plavac mali, koji smo lokalno zvali mala brajda. Od njega smo pravili vino i kvasinu – priseća se Andrić.

Ukusi koji se pamte, kvasina i Jandraš
Porodična proizvodnja vremenom je prestala, ali priča, srećom, nije bila završena.
– Nakon presovanja grožđa za vino ostajala je pajta, isceđena masa koju smo ostavljali u drvenoj posudi sve do kasne jeseni, odnosno do vremena kada se pekla rakija. Tada bi otac odvojio deo tog dropa u posebnu bačvu i kada bi porcenio da se dovoljno ukiselio prelio bi ga crnim vinom i pustio da dodatno odležava sve dok kvasina ne bi postane spremna za komzumaciju – objašnjava Davor.
Dok je nedavno čistio podrum pokojnog oca, Davor je naišao na staru drvenu bačvu na čijem su dnu ostali talog i mala količina nekadašnje kvasine. Upravo taj ostatak poslužio je kao „majka“, odnosno pokretač fermentacije nove kvasine. U bačvu je nalio kvalitetno crno vino od kabernea i merloa i ostavio ga da odležava približno godinu dana.
Tako je ove godine nastalo 107 litara kvasine – tačno onoliko kolika je zapremina stare porodične bačve.
Kvasina se nekada pravila za potrebe domaćinstva i uglavnom trošila do sledeće berbe. Tako će biti i s ovom, čiji će deo Davor sačuvati kako bi talog iz stare bačve ponovo poslužio kao pokretač procesa. Sledeće godine u nju će biti naliveno novo crno vino i čitav ciklus počeće ispočetka.
– Za mene su i kvasina i ovo ulje uspomena na oca, porodicu i tradiciju. I dok je mene, to će se nastaviti – zaključuje Davor.
Izgubljeni ukusi, dakle, možda ipak nisu izgubljeni. Ponekad je dovoljno otvoriti vrata starog podruma i pogledati šta je ostalo na dnu zaboravljene bačve. |














