Veseli lament nad ženama

Veseli lament nad ženama

Kažu mi da sam čudan čovjek, draga Bakhova djeco s one strane Dunava. Volim francuske aute i njemačka vina. Na more volim ići u aprilu i maju, pa oktobru i novembru. I nisu to osmi i deveti mjesec, kao što im imena govore, nego deseti i jedanaesti.

A samo jun, jul i avgust kako vi, koliko se sjećam, a pomaže mi i znanje engleskog jezika, zovete lipanj, srpanj i kolovoz, volim provesti u Zagrebu iz kojeg sam pobjegao iako sam rođeni Zagrepčanin kao i nekoliko generacija mojih predaka koji se također zovu Ivo Kozarčanin. Pobjegao je i moj sin, zasad jedini potomak koji se zove Ivo Kozarčanin, jer nam je Zagreb posto prevelik. Upola je manji od Beograda, no čini mi se da u srpskom i hrvatskom glavnom gradu danas ima isti broj Zagrepčana. Nekoliko desetaka.

Mi smo otišli u Samobor koji je povelju slobodnog kraljevskog grada dobio 1242. kad i Zagreb.

Ne volim biti u tom Zagrebu, vinska braćo s one strane Dunava, u tom selu kraj Samobora, jer to nije Zagreb u kojem sam proveo pola svog života, tamo negdje do 25. ili 26. godine. I svi moji prijatelji Zagrepčani, koji su to mogli, pobjegli su iz njega. Ali, kad dođu taj jun, jul avgust...

Popodne je, sredina juna. Nije još kalendarsko ljeto, ali u ovom našem kraju, a i vašem, meteorološki je počelo. Temperaturom svakako. Vozim prema Samoboru s prekrasnog ručka u izvrsnom zagrebačkom restoranu Dubravkin put i na tramvajskoj stanici, negdje između Frankopanske i Črnomerca, to vam je otprilike kao između Kalemegdana i Slavije u Beogradu, vidim malvaziju i graševinu. Nisam poludio. Barem nisam sasvim.

Malvazija ima skupe kožne sandale, s trakicama i golim prstima na kojima su lijepo oblikovani nokti lakirani bezbojnim lakom. Ima plavo zelenu haljinu s cvjetnim uzorkom i velikim prorezima s vanjskih strana bedara, sunčane naočale ne pretamnih stakala i blijedo narančasti slamnati šešir koji je sakrio gustu svijetlu kosu pomalo nedefinirane boje. Što reći? Namirisao sam je. Namirisao sam nježnu jabuku, plavu šljivu i tragove marelice te finu gorkastu aromu badema. Zamislio sam maremonti ugođaj, to je onaj jedinstveni istarski spoj mora i brda, i mladu damu kako šeće rubom šume.

A pokraj nje, ne u šumi, nego na stanici, stoji graševina. Punija je, ne znam kako da je drukčije opišem, izraženijih oblina. Ima majicu na bretele, tako u Dalmaciji kažu za one tanke trakice koje vise s ramena i pridržavaju jedre grudi da ne ispadnu iz lagane tkanine. Ima šiltericu s blond kosom svezanom u rep i izvučenom kroz kopču kape, te hlačice za koje kažu da su vruće, ali mislim da je njoj u njima ugodno hladno. Ugodno poput hladne graševine okusa sočne zelene jabuke, a mirisa bazginog cvijeta. Znam, Bakhova djeco s one strane Dunava, da vi to zovete talijanski rizling, no radije biram žensko ime. I bolje pristaje graševini jer je ona sočna, obla, puna, ispunjena do granice pucanja, a ne oštra i reska kao mozelski rizling.

Kraj njih na kovčegu, zelenkasto žutom, sjedi škrlet, ili žuti ovnek, kako su tu moslavačku sortu nazvali po boji grožđa i obliku grozda koji je poput ovnove glave. Sjedi dama koju mogu poistovjetiti s bojom koju su krivo opisali jer riječ škrlet dolazi od skarlatno, dakle crvenoljubičasto. Bobice imaju ljubičaste točkice, u našem kajkavskom kraju rekli bi - pikice. Dama ima sunčeve pjegice pa si muški škrlet mogu predstaviti kao ženski lik Scarlet O'Hare.

Ma, da budem iskren, dosad sam pisao ono što sam stvarno vidio, a ovom pričom sa škrletom sam zabrijao. Stvarno bi mi se u tom dijelu Zagreba, između centra u kojem živi politička elita koja je tamo živjela i prije, a danas živi jednako dobro kao i prije, te predgrađa u kojem smo živjeli mi, a oni koji su danas tamo žive jednako loše, dopalo da sam vidio i ženu poput škrleta, s pjegicama na licu, s mirisom svježe vinogradarske breskve, s okusom planinskog potoka kojem je netko u izvor ubacio deset kila očišćene i narezane limete.

Sanjao sam tu Scarlet vraćajući se u stvarnost i vozeći po Bakhovu snahu. Nju, tu svoju sudbinu, teško mogu usporediti s laganim ljetnim vinom, no lako mi pada usporedba s dobrom frankovkom. S punom, snažnom frankovkom koja se ne pije iz ogromne bordoške čaše, čak je i ona za crni pinot veća. No čaša za tu moju frankovku je obla, šira od rizlinške i niža od malvazijske (znate li da je Riedel napravio čašu za istarsku malvaziju?).

Lako ju je nježno primiti, približiti nosu, osjetiti arome crvenog voća, srknuti sok višnje... I gledajući Nju, a pokupio sam je s posla pa je sjedila u autu kraj mene, očekivao sam dolazak kući u Samobor i gutljaj kujundžuše, vlajskog ili vlaškog vina imotske krajine koje ima malo alkohola i izraženije kiseline, a iz prosječnog je podruma ravno vino za gašenje žeđi, dok u rukama ambicioznijeg vinara daje fino slankasto osvježenje čiji svaki gutljaj zove na novi.

No, u Samoboru sam naletio na neurednu i bezobraznu ženu u CityExu, privatnoj tvrtki koja pokušava glumiti poštu i koja mi nije isporučila važnu pošiljku jer sam bio na putu, a oni su je četvrti dan vratili pošiljatelju iako su ostavili poruku da imam pet dana za podići je. Bez oprostite, bez napravit ćemo nešto da to sredimo i ispravimo neugodnost koju smo vam priuštili.

Ponašala se ta, da ne kažem ženturača, kao stara bogdanuša, to hvarsko bijelo vino koje je lijepo i svježe kad je mlado, ali tupo, bezidejno i razočaravajuće kad odleži tri-četiri godine previše. Razmišljao sam kako je njezinom mužu i bjesnio. Ne znam zašto, jer on je kažnjen za cijeli život, a ja samo za nekoliko dana dok ne riješim problem. Bijes je polako prerastao u gorčinu koju sam, došavši kući na svoj brijeg, morao isprati rizlingom.

Nije ženskog roda, a ponavljam da nisam postao moderan muškarac koji voli dečke, ali rizling je rizling. A Šemberov rizling iz amfore berbe 2011. nije samo rizling. To je RIZLING. To je voće (breskva i dunja), to je blagi petrolej (berba je 2011.), to su topli kruh i hladan maslac, ne onaj kremasti, nego oštri, usporediv s kockom leda.

Ovi Šemberovi rizlinzi koje ja imam već su napunjeni u ekskluzivnu bocu čudnog, poluburgundijskog, a polurizlinškog oblika, no još imaju pretpremijernu, rukom dopisanu etiketu, a već je dva mjeseca u prometu s opremom kakvu i zaslužuje. Ako dođete u priliku probati ga, nemojte je propustiti. I nemojte mi zamjeriti, draga Bakhova djeco s one strane Dunava, što uspoređujem lijepa vina s lijepim ženama.

Uživao sam u njima, ženama, prije 15-20 godina, kao što uživam u njima, vinima posljednjih 15-20 godina. Vjerujem da su one, žene, uživale samnom jer sam ih uvijek poštovao kao što danas poštujem vino. I sina, Bakhova unuka, učim da ih poštuje. I žene i vino. Pa uživajte i vi, vinska braćo s one strane Duvnava, u ženama i vinima. U zdravlje.

nazad na vrh