Pravda za idiota

Pravda za idiota

U vreme dok sam studirala, profesori tehničkih fakulteta imali su običaj da posebno nenadarene studente očinski posavetuju:  „Ti si, sine, izašao iz tramvaja na pogrešnoj stanici. Trebalo je da siđeš jednu ranije, kod Pravnog...“ 

Istina je da sam u međuvremenu upoznala brojne vrsne pravnike i umne ljude. Istina je i da su ovakve pošalice sa studentima danas sankcionisane Zakonom o visokom školstvu ili još nekim žešćim pravnim aktom. Ipak, često pomislim na one koji su „pogodili“ stanicu, kad me muka natera.

Mi, dakle, proizvedemo grožđe, NN lica nepoznata organima gonjenja od njega naprave vino u našoj takođe registrovanoj vinariji, a mi ga samo napunimo?! Naime, nikada nisam bila u sukobu sa zakonom, čak ni u dodiru sa istim, uključujući i podzakonsku regulativu, sve dok se nisam s Brankom upustila u ovu vinogradarsku avanturu. Već susret sa prvom Uredbom o subvencijama izrodio se u žestok sukob. Logičke prirode, dakako. Pobedili smo i izvukli neku crkavicu, ja naučila šta su članovi, stavovi, alineje, međutim ono oko pravničke logike nikako nije išlo. I ne ide.

Najzabavniju epizodu tog tipa skrivio je Branko, krstivši naše prvo vino Knez Miškin. Ne zato što smo mi idioti, već  „...zato što pravimo vino nevino i čisto, plemenito i iskreno, poput junaka Fjodora Mihajloviča...“ Mada u posebno teškim trenucima meni i ono drugo objašnjenje proleti kroz glavu. Pristala sam, pod uslovom da i naša buduća vina nose imena književnih junaka, odnosno da već od iduće godine prošaramo po svetskoj književnosti, pre nego što nas neko neopravdano proglasi za rusofile.

Prijatelji su bili oduševljeni – slikari među njima nudili su crteže i slike, naša mlada dizajnerka Bojana je iskazivala neviđeno strpljenje, svi su na ulazu u vinariju pozdravljali inox tankove sa „Zdravo, Miško! Kako ide?“ Masovna kreativna zabava trajala je čitave prošle jeseni. Usred koje je, po običaju, baš meni zapao onaj krivi zalogaj – pravni!

Misko

Štreberski sam proučila Pravilnik o deklarisanju vina. Koješta i sama shvatila. Recimo to da „u istom vidnom polju, bez okretanja“ zapravo znači da neke podatke moramo da stavimo bilo na prednju, bilo na zadnju etiketu, nikako da šaramo.

Ili da nipošto ne smemo da spomenemo Srem, Frušku goru, nedajbože tek rodnu Patku našeg Miškina, i to zato jer trenutno nemamo „sitno“ da se upustimo u zaštitu geografskog porekla.

Ili da smo na etiketi mi samo punioci sopstvenog vina, opet zbog onog „nemamo sitno“, iako na njoj uredno i pravno valjano stoji da je to vino od grožđa iz sopstvenog vinograda, što smo osvojili činjenicom da smo upisani u Vinogradarski registar. Mi, dakle, proizvedemo grožđe, NN lica nepoznata organima gonjenja od njega naprave vino u našoj takođe registrovanoj vinariji, a mi ga samo napunimo?! Logično!

Ali i to da se mora naglasiti kako je italijanski rizling sorta grožđa, kako ne bismo naveli potrošače da pomisle da smo grožđe doterali... Iz Makedonije?

Bilja Miskin 1

I tako još trista čuda. Ako nam nešto nije jasno, na raspolaganju nam je odgovarajuća savetodavna služba, mejl taj-i-taj.

Sve sam poslušala i poslala etikete na kontrolu. Nije obavezno, za sadržaj odgovaramo sami, pred poljoprivrednim inspektorom, ali ipak, zlu ne trebalo. Prepisku koja je usledila samo ću ukratko da prepričam:

Čak i među potencijanim potrošačima, za kneza Miškina čuli su samo oni, danas tako retki, koji su čitali srednjoškolsku lektiru.- Ime vina ne može da bude ispisano ruskim pismom – kaše savetodavna služba.

- Zašto ne može, kad na tržištu ima toliko vina sa Q, W, X, Y u imenu, što takođe nije srpsko pismo?

- Dobro, može, ali onda mora da stoji i prevod.

- Stajaće prevod, štagod to bilo.

- E, ali to ime uopšte ne može, zato što je zabranjeno da se (sledi copy-paste Pravilnika) „наводе појмови, изрази, називи или други подаци о државним, локалним, историјским и другим знаменитостима, личностима и догађајима од општег значаја.“

Tu već proključam, sve prethodno trajalo je danima:

Draga Savetodavna službo,

Knez Lav Nikolajevič Miškin glavni je junak romana „IDIOT“, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, dakle Rus, te kao takav ne može biti državna, lokalna, istorijska i druga znamenitost ove države. Dalje, on nije ličnost nego lik. Mrtvo slovo na papiru. Istina, njegova pojava je od velikog značaja za svetsku književnost, koja, međutim, kao apstraktan pojam nije konzument alkohola, te potencijalni potrošač. Čak i među potencijanim potrošačima, za kneza Miškina čuli su samo oni, danas tako retki, koji su čitali srednjoškolsku lektiru i o njemu imaju prilično ambivalentno mišljenje s obzirom da knez uopšte nije pio.

Insistiramo da ovo što pre razrešimo, jednom zauvek, budući da iduće godine planiramo da iznesemo na tržište crveno vino pod imenom Pukovnik Aureliano Buendija. Svaku insinuaciju o sličnosti s etiketom Aurelijus unapred isključujemo, pošto se ovde radi o junaku romana „Sto godina samoće“ Gabrijela Garsije Markesa iz 1967. godine, te je Aurelijano Buendija tri godine stariji čak i od vlasnika vinarije koja Aurelijus proizvodi. Pri tom je i pukovnik!

Srdačno, blablabla

Danima sam čekala odgovor. Savetodavna služba zaglavila u biblioteci? Ne, smišljaju odgovor: „Dobro, u redu, neka nam bude naš Knez Miškin kad smo navalili, ali obavezno s prevodom! Ipak nas prijateljski savetuju da se obratimo Ambasadi Rusije ili Ruskom kulturnom centru, kako ne bismo potpali pod ruski Zakon o autorskim pravima itd.

Draga Savetodavna službo,

U čitavom civilizovanom svetu autorska prava se štite pedeset godina. Čak i ako pretpostavimo da se u Rusiji štite sto godina, Dostojevski je umro pre sto trideset i šest. Pri tom se obično štite čitava dela, a ne njihovi junaci. Sve i da je Dostojevski za života sačinio neki ugovor kojim bi posebno zaštitio samog Miškina, s obzirom da je isti bio neuračunljiv, sva je prilika da je autor taj papir izgubio na kocki...

Zanimljivo, ali nismo dobili odgovor.

20171110 181334

U međuvremenu je Patkov vinograd stekao brojne pratioce na Instagramu od kojih izdvajamo Hotel Knez Miškin iz Sankt Peterburga, Ulica Dostojevskog 2/5. Od njih smo saznali da u istom gradu postoji i Hotel Knez Potemkin, a u njemu restoran Knez Miškin. U Moskvi smo pronašli restoran Oblomov. Američko zanatsko pivo Knez Miškin nismo probali, kao ni ruski lekoviti čaj istog imena. Ali zato jesmo crne „literaturne čokoladice“ Cvetajeva, Ahmatova, Blok, Majakovski, Jesenjin...  Odlično se uparuju s Knezom Miškinom.

nazad na vrh

Srodni tekstovi