Milena Vasić: Život nije penušavac, ali može da bude
- Tekst Danijela Stanimirović-Gavrilov
- Objavljeno u Poznati u gostima
Ma kako da su se roditelji – jedno mašinski inženjer, a drugo prosvetni radnik – nadali da će Milena Vasić po završetku srednje škole upisati neki „ozbiljan“ fakultet, ona, još u osnovnoj školi ozbiljno očarana glumom, već posle trećeg razreda gimnazije upisuje Fakultet dramskih umetnosti, u klasi Gordane Marić. I to kao prva na listi od 490 kandidata, čime i sebi i roditeljima pokazuje za šta je, zapravo, sazdana.
Kasnije, kako to obično biva sa talentima, nju – Milenu Vasić - primećuje jedan režiser, pa drugi i... put je vodi u Jugoslovensko dramsko pozorište, gde već četvrt veka igra različite dramske uloge u kojima je šira publika, nažalost, nije videla. Za tu širu javnost ona je dama vrcavog duha u humorističkim TV serijalima poput Dama bez blama, Beloj lađi, Radio Milevi i sl. A pored toga je i šarmantna voditeljka TV kviza Totalni obrt, u kojem diskretnom dozom humora rasteruje tremu takmičara već sedmu sezonu.

Gledajući njene objave na društvenim mrežama nekako deluje da sa velikom dozom zabave igra i u „predstavi“ zvanoj život – probe, druženja, svirke, vožnja daske, putovanja... A na tim putovanjima posebno voli da degustira lokalnu hranu i, što je za naš portal zanimljivo, lokalna vina.
Tako dok je u Istri, voli da popije Tomaz Malvaziju, mada dok je u Hrvatskoj voli da naruči i Dingač, u Crnoj Gori bira kaberne i vranac, u Sloveniji vina sa Goriških Brda, u Italiji proseko, u Španiji kavu.

- S obzirom na to da se moj život trenutno odvija između Beograda i Ljubljane gde igram u dve meni veoma značajne predstave, kada odem u Ljubljanu, volim da naručim Movia Pinot Noir. A kada dođem kući u Beograd, onda preferiram vina vinarije Chichateau i posebno vino Fabula mala. Kod njih uvek znam šta ću dobiti, a i oduševljavaju me svojom maštovitošću i filozofijom. Takođe, od domaćih vina volim da pijem i Ergo vinarije Temet, koje mi baš prija – otkriva nam Milena.
Sve ono što ona voli da pije, to bira i za poklone, bilo kad dolazi sa putovanja ili kada negde ide u goste, i to su konkretno ova navedena vina.
S obzirom na to da već ima izgrađen vinski ukus, pomislilo bi se da ljubav sa vinima dugo traje. Međutim, prvu čašu popila je sa svojim prvim mužem, sa nekih 22, 23 godine.

+ On voli crveno vino i njegovi u Crnoj Gori su vino proizvodili, a i danas tamo naše dvoje dece, koji su veliki, i sami prave fenomenalni kaberne za sopstvene potrebe. A inače rade i najbolju Pašinu lozu – dodaje ona.
Crveno vino je u njenim dvadesetim bilo nešto što joj je bilo baš zanimljivo, međutim, danas više voli penušavce. To je nešto što joj sada više prija, svežije je, lakše, a i za žensko društvo je, sa kojim voli da popije poneku čašu ovog omiljenog pića. I njen sadašnji muž, režiser Jug Radivojević, radije bira crveno vino. Što se njene ljubavi ka penušavcima tiče ili, kako ona voli da kaže, „mehurićima“, krenula je od španske kave.

- Kavu sam upoznala sa svojim curama, glumicama, kad smo u Španiji radile predstavu Vatre. To je bilo otprilike 2020. godine, a posle toga se dogodila ljubav sa šampanjcem Ultradition Laherte Freres Extra Brut. Mada, u šampanj baru Mehurić u Beogradu volim da popijem i francuski Cremant. Ponekad tokom svojih nastupa za klavirom u Velvetu rado popijem i neki roze, ali „mehurići“ su trenutno moj izbor broj jedan – dodaje Milena za Vino.rs dok razgovor vodimo upravo u Mehuriću.
I ma kako da se možda od glumca očekuje da pred predstavu ili snimanje razbije tremu uz čašicu omiljenog napitka, Milena nema ovaj ritual. Ona ka vinu ima poseban odnos. Ono je za nju, pre svega, začin koji pojačava ukus hrane i daje posebnu notu određenoj atmosferi, a stvaranje vina poredi sa stvaranjem genija.

- Toliko toga mora da se posloži da bi se napravilo dobro vino. I zato ga i volim. Ta korelacija uslova koji moraju da se ispune i ljubavi koja je potrebna da bi se ono napravilo, za mene je to kao da pričamo o stvaranju nekog genija. Brojni su faktori koji moraju da se nameste - od toga kad si rođen, gde si rođen, šta u svom transgenetskom zapisu nosiš, koliko si se nekoj temi posvetio, do toga ko su ti roditelji, u kakvom si društvu rastao i razvijao se. E meni je pravljenje vina isto tako – mnogo uslova mora da se ispuni. I pritom je to toliko težak i mukotrpan posao, a ti na kraju, u suštini, zavisiš od sveopšteg i gledaš u nebo – kaže Milena.
Da ima hrabrosti, kaže, ona bi se i sama upustila u pravljenje vina, ali – nema. Zasad uživa u proizvodima drugih, no željno iščekuje kakav će se roze zbiti pod palicom njenog oca na imanju u okolini Beograda.

A do tada radi ono što najbolje zna, i s obzirom na uloge u Ljubljani, stalni angažman u JDP-u, redovna snimanja TV kviza, povremene muzičke nastupe za klavirom u Velvetu i druge glumačke projekte s vremena na vreme, pitamo Milenu kako sve stiže.
- Volim rano da ustajem i ako sam glavne stvari završila do 11, 12, onda mi posle ostatak dana ide lagano. Rano i ležem, ali ne baš uvek. Ne opterećujem se. Živim onako kako mi dođe tog dana i sve se stigne. Kad se nagomilaju stvari, i ja se umorim, jednostavno povučem ručnu. Odmah prekidam sve, jer sve može da stane da bi čovek mogao da diše i da se prizove – otkriva Milena.

Pritom, uvek gleda da sebi organizuje život tako da, kada radi, ostane malo prostora i za odmor, na kojoj god lokaciji da se nalazi. Dvoje najstarije dece su danas veliki, a najmlađi Lav, kome je 10 godina, veoma je zrelo dete i, kako bi Milena rekla, lak za komunikaciju.
I ma koliko da njen život, onaj vidljiv na društvenim mrežama, kao i Milenine često lepršave uloge, odaju utisak da joj je i u životu uvek tako lepršavo, i ona je i te kako imala svoje teške trenutke. Recimo, kada se desila tragedija u beogradskoj školi Ribnikar – a sve troje dece bili su, neko pre, neko baš tada, đaci te škole. U tom periodu je, kako kaže, odlazila na bazen da bi plivala i plakala jer je tolike suze morala i da sakrije od tada osmogodišnjeg đaka te iste škole. Kaže da joj je u tom periodu vera mnogo pomogla.

- Mislim da sam razne situacije u poslednje tri-četiri godine ne preplakala, nego sam mislila da neću preživeti koliko me bolelo. I dalje me boli, ali radim šta je do mene - da pomognem, da podelim ljubav, zagrljaj, empatiju. I možda bih, kad već pričamo o tome, povezala moj život sa penušavcem. Izgleda lako, lepršavo, balončići struje sve vreme, a mnogo muke, znanja i specijalnih uslova treba da bi se ono napravilo. Nije lako, izgleda lako, niko ne mora da zna koliko je teško. Naravno da treba da se kaže da je teško, ne treba da se lažemo. Pogotovo mi žene, u nekoj podršci za određene stvari, ne treba da predstavljamo da je život penušavac. E pa nije, ali može da bude – završava Milena. |














