Tajne bukovske loze: game, semijon i sovinjon blan
- Tekst Tomislav Ivanović
- Objavljeno u Blog
-

Za istoriju srpskog vinarstva je naročito značajan rad Bukovske škole u Negotinskoj Krajini u periodu tokom i posle najezde filoksere. Pri osnivanju, Bukovska škola je dobila na korišćenje manastirske vinograde u Bratujevcu kako bi se učenici edukovali u praksi gde je taj bratujevački vinograd ujedno bio i pokazni za demonstraciju tehnika borbe protiv filoksere.
Od samog osnivanja, Bukovska škola je pored edukativne uloge imala zadatak i da prikupi uzorke loze iz Srbije i inostranstva tako da je već nakon nekoliko godina rada formirana impresivna ampelografska kolekcija. Pored domaće loze kao što su začinak, smederevka, četereška ili prokupac, mesto su u školskim vinogradima našle i sorte donete iz Amerike, Francuske, Italije, Češke i drugih zemalja. Značajno je da su u vinogradima Bukovske škole tada po prvi put na teritoriji Srbiji posađene sorte peti verdo, barbera, malbek, teroldego, vernača, bela malvazija i druge.
Bukovska škola je u svom rasadniku vršila oglede sa brojnim domaćim i stranim sortama vinove loze. U laboratoriji škole je 1907. godine rađena detaljna analiza šire raznih sorti, kako domaćih tako i onih koje su smatrali pogodnim za introdukovanje u srpske vinograde a to su uglavnom bile francuske vrhunske sorte. U to vreme berba grožđa u Negotinskoj Krajini se obično vršila tokom septembra. Uzorci grožđa za analizu su uzimani neposredno pre berbe početkom septembra i krajem septembra, odnosno posle berbe.

Manastirski vinograd u Bratujevcu je u tim analizama pokazao najbolje rezultate. Šira od grožđa iz bratujevačkih vinograda je imala najbolji odnos kiselina i šećera, odnosno dobro je odabran trenutak berbe. To i ne treba da čudi jer su tu bili stari čokoti, a sam vinograd, u kome su se uglavnom nalazile autohtone sorte vinove loze je bio na odličnom položaju: na bregu, južna strana i zaštićen sa svih strana.
Analiza šire je pokazala da grožđe u ostalim vinogradima (vinograd Vrelo, ampelografska zbirka, novi vinograd) još nije bilo potpuno zrelo, te je u njima berba trebala da započne kasnije. Vinograd sa ampelografskom zbirkom (sortimentski) je bio na severnoj strani, na peskovitoj zemlji.
Vinograd Vrelo se nalazio u niziji, sa malim nagibom prema jugoistoku i pod znatnim uticajem vlažnog vazduha iz negotinskog močvarnog rita. Novi vinograd je imao bolji položaj, izdignut na visini, ali je grožđe sporije sazrevalo jer je opterećenost čokota rodom bila velika a starost tek 3 godine.
Od autohtonih sorti, najviše šećera je sakupila bagrina, posle nje začinak, pa prokupac i skadarka. Polovinom septembra, najbolji odnos kiselina i šećera među internacionalnim sortama vinove loze su pokazale semijon, bela šasla i rajnski rizling. Najveću količinu šećera u vreme berbe su imale sorte semijon i sovinjon blan, s tim što su kod sovinjon blana još uvek bile povišene kiseline te je zaključak bio da sovinjon blan treba brati nešto kasnije.

Analiza šire je pokazala da sorte semijon i sovinjon blan imaju više nakupljenog šećera u vreme berbe nego sve ostale analizirane sorte (i strane i domaće). Uzimajući u obzir te parametre, kao i rodnost, zaključak je bio da se za bela vina vrhunskog kvaliteta preporučuju tri nove introdukovane sorte: semijon, sovinjon blan i rajnski rizling.
Analiza šire posle berbe (krajem septembra) među internacionalnim sortama vinove loze je istakla game na prvo mesto, a za njim i karinjan, pikpul i durezu, sortu koja je poznata i pod nazivom dirif, a inače je roditelj širaza.
Ako pogledamo ove rezultate postaje jasno kako su u rejonu Negotinske Krajine u vinogradima postale zastupljene sorte semijon, sovinjon blan i game. Očigledno je Bukovska škola na osnovu višegodišnjih analiza i praćenja različitih sorti u oglednim vinogradima (u ampelografskoj zbirci Bukovske škole bilo je više od 100 različitih sorti vinove loze) donela preporuku za lokalno stanovništvo koje nove sorte da uvrste u svoje vinograde u periodu nakon filoksere.
No, stav Bukovske škole je bio da nikako ne treba odstupiti od onog što je već dovoljno oprobano u lokalnim uslovima, a to su domaće sorte, iz čega je usledila preporuka da su najbolje za crno vino prokupac i skadarka, a za belo bagrina i belina.
Profesori Bukovske škole su takođe savetovali lokalno stanovništvo da u vinogradima sade maksimalno dve do četiri sorte vinove loze zasebno u delovima vinograda („čisti sad") jer je do tada bilo uobičajeno da se više od 10 sorti sadi izmešano u vinogradu. |