Insajder na Salonu vina 2014
Dođe nam i prođe i ovogodišnji Salon vina u Hyattu. Kao i svih prethodnih godina, ta dva dana sam više vremena proveo među vinskim štandovima i izlagačima negoli na poslu ili kod kuće. Posetilaca nije manjkalo ni ove godine, a ponešto je bilo i novo, ili bar drugačije nego pre.
Da krenemo redom, šta je bilo dobro: ulaznice u pretprodaji sa ne malim popustom (posebno za grupne posete), ko je uspeo da se organizuje mogao je da uštedi i do trećine iznosa ne baš jeftine karte; Kotizaciju za čaše nije mogao da izbegne niti pomoću magije; Prateći program, tj. radionica čija učešća su uračunata u cenu karte je bilo više nego ikad i lokacijski bolje organizovane (ispražnjen je bio hol kod Boardrooma, Kopaonika i Kalemegdana što je doprinelo manjoj potrebi za naprezanjem čula sluha ukoliko te stvarno zanima šta prezenter ima da kaže); Novi izlagači, bejah posebno obradovan pojavom Dalmatinaca (zemljaka, ne kerića), čije smo kolektivne skulpture, neke sa čitavih 18,5 alkohola imali prilike da probamo na jednoj od radionica; Neki uvoznici i distributeri stranih kapljica su se odvažili da nastupe i predstave nam vina čuvenih regiona uključujući i produkte nekih od najvećih svetskih vinara iz njihovih premijum linija; Centralni deo velike dvorane je bio rezervisan za promotere hrane, tačnije prehrambenih proizvoda koji su našli svoja mesta u kambinacijama sa nuđenim vinima u više od jedne varijante zasigurno (posle nekoliko sati neumorne degustacije ni lopatama ne bi mogli da nas odvoje od predivno tanano isečenog pršuta ili šunke, privlačno skoro perverzno složenog i postavljenog na drvene poslužavnike).
Nabrajanje onog što mi se nije dopalo počeo bih istim ovim okruglim stolom sa hranom jer, koliko god bio potreban i poželjan, primerenija bi mu ipak bila druga lokacija. Ovako, ukupno saobraćanje u centralnom delu glavne sale, povremeno je više ličilo na luna park sa sudaračima, nego na najorganizovaniju i najotmeniju domaću vinsku priredbu. Od nepojavljivanja proizvođača naših najuspešnijih crvenih vina (sa izuzetkom Janka — živ bio, ove što dobijaju nagrade za „ograničene” kategorije tu ne ubrajam ;-) ), više me je razočarala jedino činjenica da je jedno od najuspešnijih vina bivše Juge i moja svesrdna preporuka za „kušnju” svima koji su me pitali za savet tih dana, bilo predstavljeno u jednom, najblaže rečeno svetlu/sumraku neprimerenom jednom takvom vinskom autoritetu. Moja osnovna greška, koja mi se, ubeđen sam, više neće ponoviti, jeste davanje preporuke vinu koje nisam probao, već sam se vodio slavom i uspesima prethodnih berbi. Naravno da neću reći o kom vinu se radi, samo ću iskoristiti priliku da se javno izvinem svima koje sam, u najboljoj nameri, prešao.
„Kad ne vladaš informacijama – ćuti”, rekao bi mi jedan stariji kolega. Nikad nije bio više u pravu. Od ostalih pojava istakao bih ponovo ekipu iz La Mera, koja je ovaj put puna dva dana nesebično kvasila čaše posetilaca šampanjcem, možda ne najboljim, ali pravim šampanjcem koji, ubeđen sam, velika većina posetilaca nikad, do ove prilike, nije ni imala mogućnosti da proba. Veselo je bilo i na štandu Silba, koji je imao takvu lepezu vina da si se mogao nekoliko puta vraćati i svaki put probati nešto novo. Jedina sa brojčano većom lepezom vina na degustaciji od njih bila je ekipa Invitto. Novajlije na ovom događaju predstavili su Mondavijeva vina iz dve palete, kao i sjajnu gradaciju Chablis vina, jedne od najnagrađenijih kuća tog dela Burgundije. Najprijatnija atmosfera, po mom ličnom ubeđenju, bila je na štandu Zvonka Bogdana. Mladi ljudi, puni elana, predvođeni sjajnim Zlatkom Sremcem i Ivanom Aleksićem, bili su vrlo ubedljivi u predstavljanju novih vina, predvođenih ovogodišnjim šampionom u kategoriji belih vina do „ograničenih” 1.000 RSD maloprodajne cene. Emisija pozitivne energije sa ovog štanda popravljala je atmosferu i raspoloženje na udaljenosti do 6 metara ;-).
Ipak, moj glavni lični utisak ovogodišnjeg salona vina bila je poseta jednog od najvećih hrvatskih vinskih autoriteta i mog ličnog dalmatinskog favorita, g-dina Zlatana Plenkovića. Prijatan i nenametljiv, vrlo raspoložen za razgovor, sa vidnim izrazom zadovoljstva zbog prisustva ovom događaju i odličnih reakcija publike na ponuđena vina. Detalje razgovora neću preneti ovaj put, obzirom na neformalnu prirodu i sadržaj koji bi bio interesantniji vinarima, negoli prosečnom domaćem vinoljupcu. Od ostalih utisaka izdvojio bih radionicu sa vinima iz amfora. Gdin Erzetič je stvarno sjajan domaćin, za ovu priliku postavljene su čak i male amfore za degustaciju prejanice kuće Kaberne Sovinjon Amfora. Ovim gestom, posetioca prosto navodi da se zapita kako li je to tek u vinariji, kada je za ovu skromnu družinu upriličio ovakvu opremu.
Posle 6 sati srkutanja, mljackanja i bauljanja između štandova, koncentracija popušta. Čula ukusa i mirisa otupljuju i percepcija se potpuno krivi, tako da je svaki dalji pokušaj ocene i procene onoga što ti se nađe u čaši potpuni neuspeh. Prosto, mozak više ne može da izdrži, a nos i usta se ništa ne pitaju. Za mozgom popušta i vid, tu su i klecave noge koje započinju međusobnu svađu i uviđaš da je vreme za rastanak. Opšta ocena - nije loše, može i treba bolje, hoćemo bolje, jer to i zaslužujemo.
Naj vino godine? Moram priznati da ove godine nisam baš cmizdrio od ushićenja kao prošle, ali daleko od toga da sam ostao ravnodušan. Da li sam se ja razmazio i izopačio, pa postao nerealno zahtevan ili sam samo imao manje sreće, nisam siguran, ali se iskreno nadam da je ovo poslednje. Najsnažniji utisak (ako zanemarimo Stari Zavet 2011 čiji uspeh je bez konkurencije u utiscima, videćemo šta će doneti 2012. i 13.) na mene je ostavilo jedno belo vino. Nažalost uvozno i vidno iznad mojih kupovnih dometa, ali ne manje vredno, čak i u odnosu cena/kvalitet. To što smo mi bedni i ojađeni, pre svega pogrešnim vođenjem, pa i krizom proteklih godina ne treba da utiče na priznavanje činjenice da nam se pred kućnim pragom nudi sve više dobrih, velikih vina o kojima smo, do pre samo nekog vremena mogli da čitamo u stranim časopisima, knjigama ili na internetu. Naj vino ove godine, prisutno na domaćem tržištu, po mom skromnom subjektivnom utisku jeste Louis Latour Meursault 2012. Poteklo od grožđa iz neklasifikovanih vinograda uspelo je, valjda, da pokupi ono ponajbolje od svakog, a time i da pridobije moje simpatije i naklonost. Ko zna, možda da sam probao Kardaš Limited ili Dobru Godinu ne bih ovako rasuđivao. U svakom slučaju saznaću uskoro. Želim vam sve najbolje u životu i mnogo lepih vina u čaši u 2015. godini. Živeli !!!